Mojoj teta Ceci,
ODLAZAK
U postelji protkanoj nitima raja,
dva oka, plavlja od silnoga mora
gledaju zalazak rumenog sunca...
Kad dođe taj čas i seta se svije,
usna kad stvrdne i reč kad se sledi,
kristalna suza niz lice kad lije,
nek’ slovo ovo mesto nas besedi.
Sećanja naviru jedno za drugim,
nižu se u nisku bisera belih,
moj prvi korak ka velikom svetu...
nova nadanja, strahovi i bajke,
ruku mi pružaš roditeljsku, meku,
zagrljaj nežan kao krilo majke.
Sad si negde drugde, anđeli te paze...
u srcima se našim budiš svakog jutra,
pazićeš na nas, znam, čak i odande,
i moliti se za naša bolja sutra.
Čekaj nas tamo negde iza duge,
gde sunce zvezdama o večnosti taji,
gde nema bola, ni patnje, ni tuge,
gde svetlost neprestano sjaji.
Život je tren u beskraju mirnom,
svi smo ovde s istim ciljem pali,
srešćemo se, nekad i tamo preko,
i nastaviti onde gde smo se rastali.
U postelji protkanoj nitima raja,
dva oka, plavlja od silnog mora,
gledaju zalazak rumenog sunca.
tvoj Miljan,
u Beču, 06. 05. 2020